U VISINI OKA - Zlatko Martinko

**Admin** Fri Mar 25, 2011 12:54 am

ISBN 978-86-86863-50-8

Slovo o zbirci pesama Zlatka Martinka: « U VISINI OKA »

Zbirka pesama Zlatka Martinka, « U VISINI OKA », drugi je gotov proizvod kojeg nam ga je autor, sa istrijanskog stola, servirao uz vino i gradele…

Zbirku čine četiri celine. Posle JUŽNO NIKOTKUD nižu se PJESME O STARINAMA, potom sledi MEHANIČKI SAT, dok zbirku završava celina pod nazivom JEDAN, DVA – TI ...

Kao prokazani putnik, kao čovek kome pogoduju priroda i bonaca, pesnik iz pohranjenog sećanja svojeg niže stihove. Ali i dalje promatra mikro i makro svet golim okom i ponešto u njemu još i zapisuje. Ne diže ka Nebesima glavu. – on zna zašto.

Zbirka je isprepletena njemu omiljenim životnim motivima: majke, zavičaja, suhozida, maslinama, dračom, morem i barkom postanja... U ozreloj životnoj dobi autor nas vodi kroz svoj veoma iskustveni svet, kroz kore misaonih zapitanosti. Pesnik istrajava na roman-pismu i dijaloškom monologu koji vodi sa nepoznatom a slutim
i zapamćenom i samim sobom.

Zbirka je introspektivna, pomalo psihološka i nadasve refleksivna.

U različitim formama pesnik i dalje traži svoj stil, iako u nepcima istarsku malvaziju oseća. Čini se da je stilom zakitio i stizao dalje od temelja. Stubovi već postoje, ostaje još malo nadgradnje.

U ovakvoj zbirci gde dominira slobodan stih i uz obilje pesama u prozi probljeskuje i poneki stih u haiku metrici. Čak i stih aforizam. Upravo u tom smeru, iako tu nema grananja, autorovo delo dobiće još potpuniji i zaokruženiji smisao.

Kao muralista zna da nema ponavljanja i kako sam kaže, parafraziraću ga: «veruje da nije ništa a nada se da je sve».

Apatrid, boem, čovek sa dušom, koji: «preživljava da bi i pesnik u njemu živeo» i svetski putnik zasigurno jeste.

Na putu je da dosegne uskoro ono što zasada traži a doseg je taman malo iznad visine njegovih očiju.

Darko Habazin Daks

Osvrt na zbirku " U VISINI OKA"

Pjesnik, kao da je oduvijek tu, satkan od mora i kamena… Tako uronjen u ljepotu podneblja kome sada pripada, živi tu negdje između djetinjstva i godina koje donose zrelost, spoznaje i stvaralaštvo.
Stihovima :

"Da li je moj život jednostrani pričin,
Stoički ubogar, psina u kutiji snova ?"

izaziva

"daleku svjetlost"

da bi rekao o sebi ili drugima

" Ne želimo posebno - samo život "…

Pjesnik nam skromno, ali ipak na veličanstven način priopćava, što nikako ne smijemo zaboraviti - svu veličinu života koji nam je darovan, da bismo ga proživjeli osmišljeno i dostojanstveno. Ljudski.

Živi daleko od svog rodnog kraja, ali ga duboko nosi u sebi, piše roman u stihu o svojoj duši, ali i o duši mnogih koji su isto tako živjeli, a žive i danas. Ne želi proći ovim životom dok nije našao odgovor na mnoga pitanja…

"… U ovoj nasilno izabranoj sudbini ...

Ali kaže, ako kaže o ljubavi :

… Ne tražim sebe, tebe sam gladan …"

Pronaći će to zrno života i podariti ga svakom tko može prepoznati svu jačinu ove pjesničke duše. Pjesnikov unutarnji svijet je sve, samo ne pustinja. On živi živote onih koji će prepoznati tu uzavrelost emocija istinskog pjesnika.

profesor Jovanka Babić Jelovac, pjesnikinja

Osvrt na zbirku " U VISINI OKA"

Čitate li stihove pjesnika Zlatka Martinka, ne možete se oduprijeti pomisli da vas je zasuo riječima, slikama, događajima... Pejzažima. Životom. Posebna snaga pogleda u kojoj je jedini redoslijed napravilo pjesnikovo oko, nit vremena koja ga prožima. More i opet more, protkano sjećanjima na djetinjstvo rastrčano oko Ilove...
Ona vremena kada su ljudi vjerovali da ljudskost postoji, da i bijeda ima svoje vrline, neku povezanost s drugima. Vjera u Boga bila tvrda kao kamenje.

"…Duhovnik klekne među koprive i svijeće,
Tako nas slijedi puteljkom iskušenja ;
Platili smo lemozinu on će spokojno jesti…"

Javljaju se misli koje grade svoj svijet, krik, ljubav. Kao da se sve zatvara u klupko u kojem samo pjesnik nalazi neku nit ili neki put istine. Možda samo izgubljenu riječ, tišinu, cvrčka, galeba… Pruženu ruku ljubavi.

"…Možemo ispresti misli u nit,
Mržnju saviti u klupko vremena,
Imati svaki dodir na dohvatu ruke,
Prepoznati sudnji dan ?.."

Jedinstven pogled pjesnika koji sve promatra očima običnih ljudi, strahom od njihovih sudbina, njihove svakidašnjice. Javlja se u njemu, kao i u svakom od nas strah od smrti, jer još svi vjerujemo da sudbina postoji, da Bog postoji.
Da smo nesretni jer volimo.

"…Kažu da i manje od smrti može ubiti čovjeka !.."

jer svi znamo da :

"…Ne postoji perpetuum mobile ničijeg rođenja…"

Stvara li to u nama prepuštanje tom životu, toj sudbini, držimo li do slike koju ostavljamo iza sebe, nakon našeg prolaska; možda baš to pjesnik želi otkriti, pokazati nam da vrijeme prolazi, krnji se u nama i ostajemo sami.

"…Usmrtit sliku u okviru ogledala,
Ucrtati crnu rupicu posred čela,
Lijepom vremenu koje se krnji…"

Pjesnik ipak vjeruje u ljude. Vjeruje onome što vidi "U VISINI OKA" i kaže:

"…Vjerujem da sam ništa - nadam se da sam sve…"

Katica Felštinski, pjesnikinja

PREDGOVOR

Kamo god kreneš, staza ostaje iza tebe - uvijek u nečije korake svoje opanke uvlačiš. Ostaješ za svoju sjenu vezan, za svoj odraz u ogledalu. Nikad nećeš prerezati pupkovinu svoje loze, zaboraviti snijeg - koji pada zimi, iza tvog prozora… Nećeš zaboraviti ništa ni putom u školu; gdje psi laju, gdje lastavica gnijezdo ima, gdje trešnje zriju. Zvonik usred sela… Nedjeljnu misu.

Živio sam tuđa podneblja, pio tuđe vino, budio se tuđim jutrima. Što je od mene ostalo? - Jesam li još uvijek prapotomak mog pradjeda u sebi? Sjećam se kolijevke, oranice, berbe kukuruza? Žetve. Maka u pšenici, lijenog potoka ispod vrba… Vrane li se sjećam i jastreba, majčinih uspavanki, crnog kruha? U crkvi duhovnika, koji pjeva sopran ispred nemušta Boga? Žene odbrajaju istrošenu krunicu, s majke na kćer isti grijeh izmole pokorom. Šture preljube po sjenicima… Opisujem svoj zavičaj, s obje strane Ilove, dakle Zapadnu Slavoniju i Moslavinu, ljude, običaje, strepnje, razmišljanja. Poneku izgubljenu psovku.

Možda zaista "… pouzdan jauk previše boli…"

Zavolio sam more. Postalo je dio mog života, ribarenje s prijateljima, pršut i vino. Klapska pjesma, Oliver i Spalato… Zalazak sunca, riba na gradele. … Valovi, nebo, hridi, cvrčak i maslina… Ljudi, udovice u crnome, brodolomi… Kamen, drača, zmije… Krik galeba. Sve protkano suncem i vjetrom, nepogodom. Bijedom običnog čovjeka, korotom… To ziba, uspavljuje, daje okosnicu svega što si bio na ulicama Pariza, Madrida, New York-a, Praga, Moskve… Baletan ptičjeg srca, klošar slučajnosti… Pjesnik kiča. Pitaš se za koji ideal se boriš, nisi ni književno obrazovan, nemaš doktorat znanosti, nemaš prijatelja. Nikome ne pripadaš - osim sebi…

Smijem udarati šakom po stolu, ne strepiti kritike, pišati po mračnim uglovima ulica. Otići u grčki restoran i nakon večere baciti prazan tanjur iza leđa. Mastika je popijena. Bijeli, crni, žuti, mediteranci, Cigani, to je moj narod… Nada i strepnja.
Razmišljam o sebi, o pjesniku, o bijedi življenja. Vikneš, udariš nogom u krtičnjak, psuješ ono što te smeta… Pjesnik, život nošen na poseban način, iz prikrajka svijeta… Pišem životu koji sam živio, životu koji me trpi… Pišem o tome što smatram pjesnikovom zadaćom i o razočaranjima koji ga slijede…

Pišem jer sam pjesnik, jer ne znam drugačije govoriti o životu…Sagledati sve vidljivo - "U VISINI OKA”...

Autor

http://www.poetabg.com/prodavnica/plaincart/index.php?c=50&p=190