AKO ME BOLJKA - Zlatko Martinko

AKO ME BOLJKA - Zlatko Martinko



ISBN 978-86-86863-51-5

PREDGOVOR


Ostaju zabilješke - pokušat ću ispričati… Nema tvrdnji da bi bilo bolje tako ili ovako, inače bih trebao pisati naučno štivo, deklaracije, putopise, memoare. Ono što potkrepljuje moje pisanje je suština mene, suština svega oko mene – dakle nika-kvih rasprava nema. Nisu dopuštene.
Zapisujem bilješke da bih nadomjestio slabosti u mom pisanju poezije; to je jedan način pričanja mene i "ostalog" u meni, nešto, recimo crvena lampa iznad vrata, koja upozorava da ne treba ući u tamnu komoru, da na bismo uništili slike prije nego film bude razvijen, stavljen u uporabu… Ne brzati, razmi-sliti, imati pravu ideju. Pravu sliku.
Ostaje uvijek osjećaj, ne promašaja - već nepotpunosti, ali ne treba sanjati. Ne treba se zanositi ! Trebam pisati, pisati. Čitati…
Ponavljati riječi : istrošeno, šuplje ili zakrpano, to je ne-potrebno ili stvarno puca?.. Možda radi toga nisam miran, tre-zven.
Ništa izuzetno, ništa genijalno. Krpanje sebe, svog zna-nja.
Čitajući svoje zabilješke, razmišljam o onima koje govo-re o ljudima iz rata, bolesnima, ranjenima… O mrtvima. Podaci u novinama su šturi, istina ima uvijek dvije strane. Koja je istini-ta moje strane, koje se držati ?
Na precrtanim, istrgnutim stranicama sam zapisao neke priče...One su prave, ono što jesam a bojim se reći. Ne znam tko "jesam"… U stvari ni ne znam što tražim, čemu sam sklon. Slike nisu mutne, nisu niti drske, ne nameću se, možda bolesne malo, malo nižeslojnog viđenja, siromaštva u stvaranju… Koju geni-jalnost u stvari tražim ?
Želim samo pisati razumljivo, materinjim jezikom. Vjero-jatno me političari neće razumjeti, a niti oni koji su nakupili po tri, četiri titule ispred svog imena i prezimena. ALI, što ću ? Je-dan prijatelj mi kaže, govoriš i pišeš četiri jezika, ti imaš pravo pisati hrvatski, ne trebaš pripomoć. A kad je riječ o političari-ma, profesorima, doktorima, inženjerima, ne brinem puno, oni neće čitati što pišem jer nisam na njihovoj " razini u društvu ", a tajkuni su nepismeni.
Ostaje mi pisati samo za domaćice, radnice i služavke. Njihovi muževi znaju pročitati naljepnicu na boci piva… To je poezija : kažu.
Eto, pravim zabilješke, da ne bih pogriješio svoje mje-sto…

"AKO ME BOLJKA" - je radi vas...Radi mene… Radi življenja.

Zlatko MARTINKO

Nad rukopisnom zbirkom AKO ME BOLJKA - Zlatka Martinka

Nekako... prvi utisak nakon čitanja zbirke poezije odaje vam, možda, i pravi karakter autora. Ili vaš, onako kako doživite pri-nete stihove. Gospodin Zlatko Martinko me nakon čitanja pre-divnih rima, koje nam je darivao da blagodare dušu i srce, pod-setio na galeba, neprikosnovenog gospodara morskog neba. Sa neslućenih, pesničkih visina, autor sagledava život bez ikakvih ublaženica i ulepšanica. Dok, kao galeb, kruži nad našim duša-ma i osećajima, ne libi se da, kao isti, i krikne. Tek da nagovesti ljubav: Svaka ljubav/Počinje krikom. Usamljene barke na širo-koj pučini, metaforično delovi života, mesto su gde autor može sleteti. Na jednoj će spoznati ljubav, na drugoj sreću, na trećoj tugu... Ali će na svaku pristati jer „Živjeti /samo ljeti/ ne življeno je.“ - treba osetiti i zimu, poruka je pesnika. Stihovi koji jezgro-vito izražavaju melahnolični odnos prema životu, odlika većine dobrih poeta, provejavaju ovom zbirkom. Dok se kod većine naroda sa ovog prostora, u doba tranzicije, u vreme velikog bra-ta a malih ljudi, oseća naglašeni nihilistički doživljaj života i osećanje da je sve propalo, kod pesnika postoji drugi strah i večno pitanje: da li će njihove pesme pretrajati. Rođeni buntov-nici, deca mala kose sede, svojom lirikom bola pokušavaju da opišu život i kao što autor reče „Pjesnici će biti crveni,/vodit će revolucije.“ U ovoj pesmi, koju će „pisati svojim jezikom“ boji u narančasto cesare, u plavo vlakovođe, u crno dimnjačare a pe-snike u crveno. Zanimljivo je da je ovaj veliki putnik, upravo ofarbao samo one zanatlije koji su vezani za puteve i one koji brinu o ognjištu (možda se zato, u svojim pesmama vraća na rodno ognjište, na oca i majku, na Zavičaj). Za ostale kaže „Bit će obični smrtnici/i umrijeti će“.

Gospodin Martinko, svestan da „ne treba biti naivan u zoologiji, i da „ima dana kad gubi svaki rat“ ipak pokušava da „načini mjesta čovjeku“. Uistinu, postavlja se pitanje da li su ovi pesni-kovi stihovi onaj Diogenov fenjer kojim pokušava naći čoveka? I kao Diogen iz Sinope i gospodin Zlatko Martinko, za razliku od njega stihovima, progovara: ja sam građanin sveta – što svo-jom poezijom i dokazuje.

Pesnik metafora i mora, koji zna da voli i kad boli, daje možda i najlepšu gradaciju ove zbirke: „Danas kiša, pa sunce, pa ONA“. Čak i sam drugi deo zbirke, naslovljen „Nikakav nered“ kao da peva „Nekakav red“. Upravo se i vrednost ove poezije ogleda u autorovom umešnom korišćenju stilskih figura. Pored gradacije, hiperbola i kontrasta, metafora koje ponegde prelaze u alegoriju, autor, kao vrsni poznavalac duše, dodaje stihovima melodičnost tako da čak i njegove pesme u prozi pevaju ritmom i slikovitoš-ću. Čistoća poetskih slika, prijemčivost stihova i njihova zvu-kovna dimenzija, a nadasve empirijsko sagledavanje života i mudro promišljanje odlike su ove zbirke poezije koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Na autorov stih „Pjesniku pjesma ostaje“ samo bih dodao „ali nam je, na sreću, i daruje“.

Veselin Dželetović

OSVRT : ( Mirjana Marinković )
O zbirci "AKO ME BOLJKA" Zlatka Martinka

Svojevrsnu, ali nipošto elitističku, mikrodefiniciju poezije autor daje u stihovima svoje pesme i time određuje i svoj stav prema pisanoj reči uopšte:

"Nije poezija za šaku i kapu;
Ne punite ju praznim riječima,
Oko je vaše slovo plavo, unatoč zidu,
K'o more, k'o nebo.
Plavo naoštreno uživo…
Nekoliko trenutaka ljubavi
(Začudo ponovljenih),
To poeziji treba i krik,
Udarac šakom po stolu.
Pokoja psovka…
Zvon pokore.

Ljuljanje satena… ljubav!.." ("Ljuljanje satena")

U istoj pesmi pesnik daje i svoju ličnu definiciju života:

"... Život je pogibeljan
Nos u prašini..." ("Ljuljanje satena")


Ali, takođe, po ko zna koji put ustaje iz prašine, jer:

"... Život će trajati…
Jer smo zajedno
Do očiju stvoreni..." ("Ljuljanje satena")



On gotovo anatomski analizira čovekovo telo. Vidimo to u sledećim stihovima:

"... Ljudsko tijelo je jednostavno
U svemu liči tijelu djeteta,
Hranimo ga kozjim mlijekom,
Znamo mu čak i ime...

Tijelo me mrzi kao da sam krivac
Zato ni liječnik ne prihvaća moju bolest
Kaže da nema tog imena u « kartonu »..." ("Ljudsko tijelo)


Na sebi svojstven način, pesnik se bavi urbanim temama kao što su bolest i otuđenje, kao i predaja pred neumitnošću koja drobi bez zadrške i svaki otpor čini uzaludnim:

"... Svjetlost za koju se borim,
Gledam i ne dotičem joj sjenu
Jer nemam riječi za dolazak tame...

.....................................................

Nahranio (sam) mačku, ugasio plin,
Zatvorio vrata duplim okretom...

Rekao sam riječ koju je trebalo.

Što nedostaje mojoj sreći,
U zalasku sunca, u rađanju sna ?
Čekam strpljivo kao trava
A ništa se ne mijenja ;
Zaspat ću bez spoznaje..." ("Plavo sječivo")

A sa druge strane, on slavi životnu silu i vedrinu kao konač-no odredište duše:

"... U mojoj kući,
Ništa ne nadživi muziku,
Jer sam onaj koji pjeva
Koji otvara nebo
Kroz prozor...." ("Jasno k'o dan")

I, da zaključim pesnikovim rečima:

"... Volim mjesta gdje je stvarnost moguća..."
("Staza za nikud")

Volim ih i ja. Čine me sigurnom, kao što je i utisak po čita-nju rukopisa zbirke Zlatka Martinka "AKO ME BOLJKA", da pred sobom imamo zrelo ostvarenje ozbiljnog pesnika, koji je životno iskustvo i filozofski stav uspeo da na najlepši način pretoči u poeziju. Čitaocima toplo preporučujem ovu zbirku. Ima se šta pročitati i upamtiti.

Mirjana Marinković, pesnikinja

OSVRT : ( Katica Felštinski )

Kad poznajete pjesnika kao što je autor ove zbirke, kad vam je prijatelj, postavljate si pitanje možete li napisati nešto objektivno o njegovoj poeziji, biti siguran da ste sve razumjeli, da se možete nositi sa stihovima koje imate pred sobom. Autor vas uvodi u jedan njegov svijet, u svijet pjesnika, ali i svijet ma-lih, običnih ljudi. Ako uzmemo već i sam naslov "AKO ME BOLJKA", vidimo da riječ "boljka" može biti nešto iz lokalnog govora, možda njegovog djetinjstva ili je to samo pjesnikova tvorevina, nastala od "boljeti" ili "boljka", koju autor stavlja u opis svoje vlastite boli ili neugode, razočaranja… Znam, bol je banalna riječ u današnjem pjesništvu, ali, želi li autor biti mode-ran? Možda ima samo namjeru voditi nas kroz svoj svijet?

"… Živim s tim ljudima od rođenja
Crni, bijeli, mediteranci, Cigani...
Možda ćemo jednom i mi biti narod…" ( Ako me boli )

Ne mogu se oteti utisku da je pjesnik samo čovjek, sa svojim strahovima, svojim slabostima, sa životom upijenim iz neposredne okoline. Ima li čežnje, ima li slutnje, bojazni ? - Svakako, kao u svakom od nas.

"… Mrak je između namještaja,
A nitko ne traži život van sobe,
Osim mjesečine…" ( Prazna vaza)

"…Gdje unovčiti potporu ?
Kako izvojštiti moć ? …" (Plavo sječivo)

Jasno se primjećuje da je autor vezan za svoje korijene, svoje češko podrijetlo, za porodicu, kao da traži svog oca kojeg je izgubio, još dijete…

"… U svečanom odijelu bih te plakao
Tvoje dobre bogove uzoranih polja,
Pomolio bih se bez tvog blagoslova…" ( 'Tija bi ćale)

"… Moj otac nije vičan, držeći moje bilo,
Uskladit ga s njegovim snažnim srcem..." ( Ljudsko tijelo)

Eto, nadam se, da sam uspjela reći u nekoliko rečenica zašto volim poeziju u ovoj zbrci i vjerujem da će mnogi od vas pronaći u njoj jedan dio sebe. Ja sam otkrila nježnost i borbu pjesničke duše, preispitivanje samog sebe. Nadam se da ćete i vi…

Katica Felštinski, pjesnikinja

http://www.poetabg.com/prodavnica/plaincart/index.php?c=50&p=191